To Vam je sve u glavi: psihologija i neuroznanost kroničnih tjelesnih tegoba

Autor: Valentina Jelinčić

Ljudsko tijelo je fenomenalan stroj koji, van toga što kompetentno prenosi naš mozak od točke A do točke B, može istrčati maratone, u stvarnost pretočiti umjetničke impulse i ideje te uzgojiti cijele nove ljude. No, svako tijelo dolazi s problemima. I to, na našu žalost, bez pisanih uputa i s limitiranom korisničkom podrškom, a o garanciji i zamjenama dijelova da ne govorimo!¹ Svi smo se u toku života barem nekoliko puta suočili s granicama vlastitog tijela, najčešće kroz osjećaj boli. Bilo da ste kao dijete slomili ruku na igralištu ili u odrasloj dobi patite od redovitih migrena, bol je sastavan dio života. Bol sama po sebi nije negativna stvar, dapače, služi kao zaštitni mehanizam. Bez osjećaja boli, čak i banalne aktivnosti poput hodanja ili sjedenja postale bi potencijalno smrtonosne u nedostatku konstantnih signala o poziciji tijela, opterećenju zglobova i naprezanju mišića.

Kako bol nastaje? Kao i svako drugo senzorno iskustvo, konstruira ju mozak. Naš mozak, zatvoren u tamnoj šupljini lubanje, djeluje principom inferencije — zaključivanja na temelju dolaznih signala i otprije znanih informacija. Bol stoga možemo definirati kao subjektivno iskustvo konstruirano od strane mozga iz signala koji dolaze iz tijela, no također iz očekivanja temeljenih na prijašnjim iskustvima s bolnim događajima. To nužno znači da je svako iskustvo boli unikatno, sastavljeno ne samo od objektivne tjelesne štete, već i od individualnih vjerovanja i mišljenja o boli, strahova vezanih za prijašnja iskustva, i općenitom emocionalnom stanju, socijalnom okruženju i kulturi. Unatoč tome što je ova kompleksnost „stara stvar“ znanstvenoj zajednici, pacijenti kod kojih bol prijeđe u kroničnu tegobu (na primjer nakon operacije), susreću se s puno manje razumijevanja od strane zdravstvenog sustava. Vratimo li se na naslov posta, „to Vam je sve u glavi“ depresivno je česta izjava za ljude koji se bore s kroničnim simptomima. Službeni naziv za simptome koji ne posustaju po zacijeljenju tjelesnog uzroka jest „psihosomatske tegobe“, što već samo po sebi dolazi s pejorativnim implikacijama, kao da dodatak „psiho“ umanjuje tjelesnost tegobe (te time zdravstveni sustav odrješava odgovornosti za nju).

Upravo psihosomatske interakcije tvore srž zdravstvene psihologije, polja kojim se bavimo u našem laboratoriju na KU Leuvenu (Belgija). Cilj ove grane psihologije jest objasniti kako mozak stvara tjelesne simptome, kako osobna povijest i mentalno stanje pojedinca utječu na percepciju simptoma, i zašto simptomi ponekad ne posustaju čak ni kad je tjelesni uzrok „izliječen“. U osnovi, tezu zdravstvene psihologije možemo sumirati parafraziranim citatom iz Harryja Pottera — „Naravno da ti je sve u glavi, no zašto bi to značilo da je imalo manje stvarno?“.

Osim boli, naš laboratorij bavi se i drugim simptomima, ponajviše dispnejom, kroničnim nedostatkom daha kod npr. astme ili kronične opstruktivne bolesti pluća te tinitusom, ustrajnom zvonjavom u ušima bez vanjskog uzroka. Moj doktorat je više neuroznanstvene prirode — bavi se moždanom aktivnošću u pozadini tjelesnih simptoma, specifično, uspoređivanjem moždane aktivnosti kod boli i nedostatka daha. Prijašnja istraživanja već su pokazala da se aktivacija mozga kod iskustva ova dva simptoma iznenađujuće preklapa, iako izviru iz sasvim različitih senzornih sustava. No, ovo preklapanje nismo još povezali sa subjektivnom percepcijom simptoma. U trenutnim eksperimentima stoga izazivamo tjelesne simptome kod zdravih odraslih ljudi dok paralelno mjerimo moždanu aktivnost putem elektroencefalografije (EEG) te ispitujemo sudionike o njihovom subjektivnom doživljaju (specifično, o intenzitetu tjelesnog iskustva i o emocionalnoj nelagodnosti koju iskustvo pobuđuje).

EEG je odlična pomoćna tehnika za dijagnozu neuroloških poremećaja poput epilepsije, no također se intenzivno koristi za istraživanje zdrave moždane funkcije. Većina ljudi, kada pomisli na prikazivanje živog ljudskog mozga, pomisli na funkcijsku magnetnu rezonancu, koja doista proizvodi zgodne slike i pokazuje gdje se u mozgu aktivnost odvija. Međutim, važno je napomenuti da fMRI ne mjeri moždanu aktivnost, već prisutnost kisikom obogaćene krvi u različitim dijelovima mozga, indikator koji dobro korelira s moždanom aktivnošću. EEG, s druge strane, mjeri električna polja na površini tjemena koja proizlaze iz stvarne elektrofiziološke aktivnosti neurona u moždanoj kori (vidi Sliku 3). Primarna prednost te činjenice jest da je aktivnost koju mjeri EEG gotovo momentalna, te se promjene mogu mjeriti unutar tisućinke sekunde. Dakle, ako nam magnetna rezonanca govori gdje, EEG nam govori kada i kojim redom, što ga čini prikladnom metodom za istraživanje procesa u pozadini tjelesne percepcije.

Dvije glavne vrste aktivnosti koje mjerimo EEG-om su evocirani potencijalii promjene u oscilacijskim ritmovima. Evocirani potencijali (eng. event-related potentials; ERP) predstavljaju aktivnost izazvanu nekim kratkim događajem koji se regularno ponavlja. U našim eksperimentima koristimo električne šokove, kratke vruće pulseve lasera i kratke prekide daha kako bismo izmjerili ERP za tjelesne događaje. Trenutni rezultati (vidi sliku 1) pokazuju da individualni potencijali koji se pojavljuju unutar prvih 0.2s nakon različitih tjelesnih podražaja koreliraju, što nam govori da se mozak oslanja na slične procese u konstrukciji različitih tjelesnih doživljaja.

Image for post
Slika 1. Evocirani potencijali kao odgovor na kratki električni šok (SEP) i kratki prekid daha (RREP). Neobjavljeni podaci, Valentina Jelinčić

Sljedeći cilj bit će nam istražiti oscilatornu aktivnost u pozadini percepcije tjelesnih tegoba. Oscilacije su „prirodno stanje“ moždane aktivnosti te ih u EEG-u svrstavamo u pet skupina prema valnoj duljini (vidi Sliku 2): spori delta valovi (1–3Hz) dominiraju za vrijeme sna. Theta (4–7Hz) i alpha (8–12Hz) dominiraju tijekom emocionalne regulacije i opuštenog stanja. Beta valove (13–30Hz) vezujemo za planiranje i pripremu motoričkih akcija, dok brzi gama valovi (30–100Hz) predstavljaju lokalno i kognitivno procesiranje događaja u korteksu. Dosadašnja istraživanja pokazuju da su individualna svojstva ovih valova za vrijeme opuštenog stanja, na primjer prisutnost alpha valova u desnoj u odnosu na lijevu hemisferu, prediktor individualnog straha i reakcije na bolne događaje. Također je pokazano da moždani ritmovi generalno usporavaju dok se osoba nosi s bolnim podražajem, što bi nam u budućnosti moglo puno reći o kognitivnim izazovima koji nastaju kao posljedica kroničnih simptoma.

Image for post
Slika 2. Oscilacijski pojasi u ljudskom EEG-u (pojednostavljeni prikaz)

U ovom tekstu cilj mi je bio ukratko demonstrirati kako je ispitivanje mozga u kontekstu psihologije kroničnih bolesti uzbudljivo i rastuće polje puno obećanja ne samo za temeljno znanje, već i kliničku praksu. Ipak, željela bih naglasiti da popularni mediji često znaju prikazati razumijevanje mozga kao konačnu svrhu psihologije. Vrlo često, psiholozi ne mogu dobiti sredstva za financiranje svojih istraživanja ukoliko ne uključe neuroznanstvene metode, koje bi istraživanjima pružile „seksi faktor“, i učinile ih interesantnijim široj publici. No takvi stavovi dovode jedino do loše provedenih eksperimenata, i do objave samo onih rezultata koji se mogu sintetizirati u popularan članak. Moj je čvrsti stav da se psihološke metode poput upitnika i intervjua moraju koristiti u kombinaciji s istraživanjem mozga te da znanstvenici iz ova dva područja trebaju surađivati, ne samo posuđivati metode. Mozak je nedvojbeno fascinantan organ, i znati više o njegovim skrivenim procesima može nam pomoći rasplesti mnoge misterije o postanku i razvoju kroničnih tegoba. No, mozak nam ne može opisati prirodu boli, bez obzira koliko ga visokom rezolucijom snimali. Za to, moramo prvenstveno pitati (i slušati) ljude.

Kontakt i više informacija:
Ukoliko želite saznati više o ovoj temi i našim istraživanjima, slobodno mi se javite s pitanjima na [email protected] ili na Twitter https://twitter.com/valentina_j_29Podrobnije informacije o našem radu, kao i publikacije, mozete pronaći na https://ppw.kuleuven.be/ogp

Dodatni interesantni linkovi:

  1. Anil Seth o aktivnoj inferenciji u mozgu: https://www.ted.com/talks/anil_seth_your_brain_hallucinates_your_conscious_reality/transcript?language=hr
  2. Službena znanstvena i medicinska definicija boli se ove godine promijenila i sada uključuje bol bez jasnog tjelesnog uzroka: https://www.iasp-pain.org/PublicationsNews/NewsDetail.aspx?ItemNumber=10475
  3. Biopsihosocijalni model zdravstvenih tegoba:
    https://physio-pedia.com/Biopsychosocial_Model?utm_source=physiopedia&utm_medium=related_articles&utm_campaign=ongoing_internal
  4. Odličan blog post o moždanim oscilacijama:
    http://www.lateralmag.com/articles/issue-25/our-neurons-in-unison

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *