Što smo od Kristine, Gabrijele i Marka naučili o znanstvenoj komunikaciji

Na zadnjem okruglom stolu o znanstvenoj komunikaciji u organizaciji udruge „Penkala” održanom 5. prosinca 2021. štošta smo naučili. Toni Marković je ugostio Kristinu Gavran, Gabrijelu Kišiček i Marka Košičeka. Odabrana trojka dolazi iz tri sfere znanstvene komunikacije: storytellinga, govorništva i popularizacije znanosti. U ovom članku odlučili smo rezimirati rečeno te zapisati par vrlo korisnih savjeta koje smo čuli, dok snimku cijelog okruglog stola možete pogledati na Penkalinom YouTube kanalu.

ŠTO SU NAM REKLI O TREMI

Svatko tko izađe pred veći broj ljudi — bilo da se radi o pozornici, katedri, ili virtualnoj publici — osjeća barem malu tremu. Trema nam govori da nam je stalo do toga o čemu govorimo, a time i do toga čime se bavimo. Ako nema nikakve treme, znači da nam nije stalo i da bismo možda trebali preispitati svoje odabire koji su nas doveli do tog trenutka. Također, nalet adrenalina nas tjera da predavanje shvatimo kao izazov, stavlja naš mozak u alert mode i pomaže nam fokusirati se. Naravno, postoje slučajevi kronične treme kada nas ona u potpunosti blokira. Tada bi bilo dobro potražiti stručnu pomoć, recimo upisati školu govorništva.

KAKO SE NE BORITI PROTIV TREME

Većini padne na pamet naučiti par kritičnih slajdova napamet. Osim što će svi primijetiti da su ti dijelovi naučeni napamet, ovaj princip prestaje funkcionirati već i pri najmanjoj prepreci. S obzirom na to da pričamo na autopilotu i nismo spremni ni na kakvu varijaciju, ako nas netko prekine pitanjem, vjerojatno nećemo biti u stanju nastaviti izlaganje jer nismo vježbali krenuti iz sredine. Ne treba isključiti ni mogućnost tehničkih problema, recimo smrzavanja ili gašenja prezentacije. Također, može se dogoditi i da osobe koje izlažu prije nas prekorače svoj termin — onda primjerice više nemamo petnaest minuta nego samo dvanaest za svoju prezentaciju. Ako smo izlaganje naučili napamet nećemo imati dobar osjećaj kako skratiti prezentaciju a da ne “zamrljamo” kontekst ili ispustimo neki od bitnih zaključaka. Sve u svemu, poanta je da svojem izlaganju uvijek trebamo pristupiti pripovjedački odnosno da trebamo pričati priču svojoj publici.

O RECIKLIRANJU PREZENTACIJA IZ 2008.

Ključno je prilagoditi prezentaciju publici. Nemojte se toliko ulijeniti da samo u vlaku ili avionu koji vas vodi na konferenciju na brzinu promijenite datum i naziv događaja, ubacite dva nova grafa u prezentaciju i od svog izlaganja stvorite bakin pokrivač pun zakrpa. No hard feelings, bako!

VJEŽBOM DO SAVRŠENSTVA

Nitko se nije rodio kao govornik. Ono što vrijedi i za sve ostale stvari u životu vrijedi i ovdje: da bismo u nečemu postali dobri, treba to i vježbati. Svjetski vođe treniraju svoje govore i imaju službene slušače, zašto ih ne bi imao/la i ti? Danas je to barem lako sa svom tehnologijom koju imamo. Znam, svima nam je lagano mukica kada sami sebe čujemo ili se, ne daj Bože, vidimo na snimci. Ali nema druge. Jedino tako možemo učinkovito ukloniti neke očite greške — poštapalice koje prečesto nesvjesno koristimo, često zastajkivanje, maničnu gestikulaciju, trešnju nogu, prebrz govor… Pri preslušavanju i pregledavanju vlastite snimke korisno je odvojiti te dvije radnje. Dakle, prvo samo preslušati zvuk i koncentrirati se na to kako govorimo, a onda u drugoj rundi utišati zvuk i usredotočiti se na govor tijela.

EMPATIJA JE VAŽNA

Držanje predavanja pred kolegama znanstvenicima je jedno, a pred šarolikom publikom nešto sasvim drugo. Naš rad može biti iznimno impresivan u akademskim krugovima, ali opću publiku vjerojatno neće toliko uzbuditi. I iskustvo i istraživanja kažu da će ljudi lakše povjerovati predavaču ako se mogu poistovjetiti s njime. Konkretni primjeri iz slušateljeve bliske okoline tu jako pomažu da bude lakše povjerovati u ono što pričamo.

I ZNANSTVENICI SU LJUDI

Vjerojatnost da publika prihvati znanstvene zaključke raste ako joj damo do znanja da se ne smatramo nedodirljivim akademicima i da nismo nikakvi čudaci već samo ljudi sa specifičnim zanimanjem od širokog javnog interesa. Ako uključimo poneku crticu iz vlastitog života, povećavamo šanse da nas publika smatra vjerodostojnima. Za znanstvene konferencije to znači da bismo mogli spomenuti probleme koje smo imali pri dolasku do rezultata, primjerice koliko je vremena trebalo da procedura ili instrumenti prorade i slično. Za popularna predavanja pomaže da spomenemo nešto osobno o sebi — svoj hobi, omiljeni film ili mjesto za odmor.

NITKO NIJE SAVRŠEN

Teško je vjerovati nekome tko je savršen — savršeni rezultati, savršena prezentacija, savršen izgled… Istraživanja kažu da ljudi koji ipak malo griješe ulijevaju više povjerenja jer ne stvaraju dojam nedodirljivosti.

TIPS & TRICKS ZA KRAJ

  • Ako ne znate gdje s rukama, držite se za govornicu ili držite u rukama fascikl ili olovku. Olovku, a ne kemijsku, jer je napast maničnog kliktanja prevelika!
  • Vježbajte govor u javnosti. Postoje mnoge dramske grupe, debatni timovi, škole govorništva, dramske improvizacije, stand-up komedija itd. Ili se samo javite za izlaganje na Penkalinim [email protected] događanjima.
  • Snimajte se i preslušavajte/pregledavajte!
  • Vježbajte u sigurnoj okolini; pred kolegama ili prijateljima

___________________________________________________________________

Kristina Gavran je doktorandica na Storytelling akademiji Sveučilišta Loughborough u Velikoj Britaniji gdje se bavi true-life storytellingom, tj. pričama iz stvarnog života. Kristina je također nagrađivana književnica i dramaturginja s nekoliko izvedenih predstava te dva objavljena romana — „Kiša u Indiji, ljeto u Berlinu” i „Gitara od palisandra”.

Gabrijela Kišiček je docentica na Odsjeku za fonetiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Gabrijela se primarno bavi govorništvom i ističe važnost javnog nastupa u svim sferama ljudske djelatnosti. Na temu govorništva i komunikacije s javnosti održala je brojna predavanja i radionice te je objavila stručne knjige „Retorika i politika” i „Retorika i društvo”. Trenutačno radi i kao stručni suradnik za govorništvo na Novoj TV.

Marko Košiček je voditelj znanstveno-popularizacijskog laboratorija na Institutu Ruđer Bošković i voditelj znanstvene emisije „Treći element” na HRT-u. Marko se već dugi niz godina bavi znanstvenim nastupima kroz natjecanja poput FameLab-a i popularizacijom znanosti kroz radionice i ljetne škole poput „Summer School of Science” i „Znanstvenog piknika”.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *