Neuroznanstvena kvaka 22

Alzheimerova bolest najčešća je progresivna neurodegenerativna bolest u ljudi — rečenica je kojom počinje (gotovo) svako predavanje o Alzheimeru. Zvuči kao dosadan i suhoparan početak, spreman da uspava svakog potencijalnog slušača, no nažalost, neizostavan je, obzirom da u samo par riječi njime prenosimo više važnih poruka — bolest je to koja pogađa naš živčani sustav (neuro-), odnosno, naše znanje, sjećanja, logiku, mogućnost obavljanja svakodnevnih radnji i samostalnost; to je bolest koja uvijek, neumorno i nezaustavno uništava stanice mozga (­-degenerativna), što znači da svaki dan može biti samo jednak prethodnom ili gori od njega, te su nade u poboljšanje male i nikakve (progresivna); i konačno, najčešća je takva bolest te zahvaća više od 50 milijuna ljudi diljem svijeta. Kao farmaceut koji radi na Zavodu za farmakologiju Medicinskog fakulteta, moj je interes istraživanje lijekova i novih terapijskih rješenja, a izbor bolesti koju ću proučavati nametnula se prije par godina, kada sam brzi i nezaustavljivi tijek Alzheimera vidjela kod svoje bake.

Istraživanje novih lijekova, razlog upisa farmacije većine studenata, izuzetno je zanimljiva znanost, jer ako znate mehanizam nastanka bolesti, logično je istraživati svaki korak u tom mehanizmu kako bi nastanak bolesti spriječili. Mogućnosti su beskrajne; današnja farmakologija neprestano otkriva brojna mjesta u tim mehanizmima na koja možemo utjecati. Međutim, istraživanje lijekova baš za Alzheimerovu bolest je kao da vam je jedna ruka stalno vezana iza leđa. Kvaka je u tome što ne poznajemo točan mehanizam, odnosno sve mehanizme, kojima bolest nastaje. Stoga i ne čudi da danas i dalje nemamo lijek protiv Alzheimerove bolesti; nekoliko je lijekova na tržištu koji isključivo mogu blago usporiti razvitak bolesti, ali je i taj učinak kratkog vijeka i malog opsega.

Laboratorij za molekularnu neurofarmakologiju, kojeg sam dio, bavi se sporadičnim tipom Alzheimerove bolesti, onim češćim, manje razumljivim i kompliciranijim tipom. U našem se Laboratoriju već puno godina istražuje razvoj adekvatnog životinjskog modela za sporadičnu Alzheimerovu bolest, jer je i sam model na kojem se potencijalni lijekovi istražuju dio problema „zašto nema lijeka“. Naime, životinjski modeli za Alzheimerovu bolest koji se koriste u istraživanjima mogućih terapija gotovo su uvijek miševi kojima je umetnut gen za protein koji se patološki nakuplja u mozgu pacijenata s Alzheimerovom bolešću, te su takvi miševi reprezentativan model za onaj drugi, puno rjeđi tip Alzheimerove bolesti; tzv. familijarni tip. Laički rečeno, na modelu koji predstavlja bolest od koje boluje manje od 5% ljudi, ispitujemo lijek za koji očekujemo da djeluje u drugih 95% ljudi. Upravo zato, uspješan razvoj modela koji će oponašati bolest većine pacijenata izuzetno je bitan za idući korak u pronalasku lijeka.

Naš sljedeći korak u pronalasku terapijskog rješenja bio je djelovati na jedan od poznatih koraka u nastanku Alzheimerove bolesti — a to je smanjena razina energije u stanicama mozga te njihova rezistencija na djelovanje hormona inzulina, koji omogućava ulazak glukoze (odnosno, energije) u stanice. Galaktoza je šećer sličan glukozi te se u nju u može pretvoriti nakon ulaska u stanice, a u samu stanicu ulazi neovisno o hormonu inzulinu na koji nam stanice kod Alzheimera pokazuju rezistenciju. Naši su štakori pokazali zanimljive odgovore na terapiju galaktozom; uspjeli smo prevenirati nastanak kognitivnih deficita bolesti u jednom pokusu te uspješno normalizirati već nastale kognitivne deficite modela rane Alzheimerove bolesti u drugom pokusu. Galaktoza je poznata molekula i nije nova formulacija koju smo sami smislili te ju ne možemo patentirati niti se na njoj obogatiti, ali usprkos tome istražujemo mehanizme kojima djeluje i koji je njezin potencijal za daljnji razvoj u terapiji Alzheimerove bolesti.

Galaktoza je kamen temeljac moje doktorske disertacije u nastajanju, koja se trenutno puno sporije piše nego što se odvija nastavak istraživanja na galaktozi, pa su se tako nove metode i novi projekti već zahuktali, a Word dokument „Doktorat“ čuči na desktopu i vjerno čeka da mu se tu i tamo nadoda koja inspirirana rečenica. Ali ni on neće moći dugo čekati, jer iako pisanje ide sporo, planovi za feštu poslije obrane već su u poodmakloj fazi.

Ana Babić
ana.babic@mef.hr
https://salkoviclab.wixsite.com/salkoviclab