Tvoje lice zvuči poznato

Bavim se kognitivnom neuroznanosti — granom znanosti koja već skoro deset godina zbunjuje moje djedove i bake kad pokušavaju nekome objasniti što zapravo radim svaki dan (“ne, ne, nije ona neurologinja… pa nije baš ni psiholog… ne, ne, definitivno ne operira na ljudima… ma ne, ona se bavi ljudima, ne majmunima”)… Dakle, kognitivna neuroznanost se, grubo rečeno, bavi istraživanjem bioloških procesa i mehanizama na temelju kojih ljudi imaju određene kognitivne sposobnosti. Ja se specijaliziram za pitanja percepcije i to primarno u područjima vizualne i senzorne neuroznanosti, gdje se bavim i istraživanjima tzv. neurotipičnih populacija (pojam koji je daleko od definiranog, ali uglavnom znači populacije ljudi koji nemaju psihijatrijske ili neurološke dijagnoze ili povijesti bolesti) i populacija koje imaju neke poteškoće (opet, daleko od definiranog pojma, ali u mojoj se grupi bavimo i kliničkim i supkliničkim populacijama, dakle i osobama koje su preživjele moždane udare i ljudima s autizmom i ljudima s, recimo, agnozijama).

U području vizualne kognitivne neuroznanosti već se dugo bavimo pitanjem zašto je neke stvari u vizualnom prostoru toliko jednostavnije prepoznati od drugih i zašto su razlike između pojedinaca toliko ogromne. Izvrstan je primjer percepcija lica — naime, premda nakon što ste neki automobil vidjeli nekoliko puta, nećete znati taj specifični automobil dovoljno dobro da biste ga prepoznali na ulici, s licima se događa upravo suprotno. Ako nemate poremećaj u percepciji lica, vjerojatno vam je dovoljno nekoga sresti nekoliko puta da stvorite tzv. kognitivnu reprezentaciju te osobe i više je ne možete NE prepoznati na ulici. Iz perspektive vizualne percepcije to nije silno logično jer lica sama po sebi ne sadrže više podataka koje bismo mogli zapamtiti u usporedbi s automobilima — naprotiv. A ipak, nekim je ljudima pamćenje lica inherentno jednostavno, a drugi često, kad vas se ne uspiju sjetiti u socijalnoj situaciji, kažu “oprosti, ja sam koma s licima”. Zašto je tome tako? Pretpostavljamo da se radi o razlici u tome kako integriramo podatke koje vidimo, odnosno da podatke o različitim dijelovima lica integriramo u cjelinu na drugačiji način nego podatke o dijelovima automobila (ili konja ili pasa ili bilo kojih drugih stvari).

Moja se grupa zadnjih godina bavi istraživanjem tih individualnih razlika u normalnoj populaciji, kao i ekstrema vizualnih sposobnosti prepoznavanja lica — specifično superrecognizera, koji lice moraju vidjeti samo jednom da bi ga uvijek mogli prepoznati, ali i prozopagnozičara, koji uopće ne mogu prepoznati lica, ma koliko ih puta vidjeli. Ideja zbog koje istražujemo te dvije populacije proizlazi iz pretpostavke da možda možemo bolje razumjeti normalne, funkcionalne neuralne mehanizme ako uspijemo razumjeti one koji ne funkcioniraju normalno. U trenutnom projektu kombiniramo algoritme za prepoznavanje lica koji se koriste na graničnim prijelazima kako bismo po prvi put uspješno konstruirali testove percepcije za koje precizno znamo koliko su teški i na temelju toga imali priliku proučavati čitav spektar normalne populacije. Uz to tražimo neuralne markere normalne i poremećene percepcije koristeći EEG metodu za koju mislimo da je dovoljno osjetljiva da ulovi upravo tu integraciju podataka koje vidimo u cjelinu.

Premda me ovaj doktorat već sam po sebi silno veseli, posebno sam uzbuđena što će mi se u Oxfordu preko ljeta pridružiti Ana, Iva i Vito (sa zagrebačkog Medicinskog fakulteta) koji će s nama istraživati aspekte ljudske vizualne percepcije i senzorno-motornog sistema u prozopagnoziji, autizmu i neurotičnim populacijama. Nadam se da su oni samo prva generacija studenata koji će dijelove svojih istraživačkih puteva “odvaliti” ovdje u Engleskoj.

Mirta Stantić
mirta.stantic@psy.ox.ac.uk
@mirtamusings